Kako sam pobijedila akne? (Mojih 15 godina borbe)

Nakon što sam na svom Instagram profilu kroz odgovor na neko pitanje spomenula kako sam se dugo borila s aknama, mnogo vas mi je tražilo da više kažem o tome. Mislim da je najbolje da kroz jedan blog post, pokušam da vam opišem svoju borbu s ovim stanjem, a s obzirom da pretpostavljam da će ovo čitati oni koji prolaze kroz ovo ili su već prošli, možda nekog motivišem da zavoli sebe takvog kakav jeste, ali i najvažnije da kažem da će sve to jednom proći.

Odmah želim reći da ovaj tekst neće biti preporuka nikakvih konkretnih kozmetičkih proizvoda. Jednostavno, ja sam sama bila umorna od isprobavanja svega, tako da mi je bilo strašno naporno kada čujem za nešto novo, isprobam i razočaram se.

Ispričaću vam svoju priču, iskrenu, najviše sa osvrtom na moje osjećaje u to vrijeme. Želim da se svi koji se borite sa ovim pronađete i znate da niste sami, i da se sve može prebroditi.

Ja cu uvijek imati čisto lice!

Ne znam ni odakle bih počela. Kad razmišljam o tome, nekako mi se prepliće bura emocija, misli, pitanja. Razmišljajući o sadržaju teksta, nisam bila sigurna ni da li želim da vam pokažem slike svog lica. Ali odlučila sam da hoću, tako da znate da vas i to čeka. 

Pa hajde da krenemo od nekog početka.

Kad sam bila pred pubertetom, bila sam uvjerena, ali dakle baš ubijeđena, da ću imati čistu, blistavu, besprjekornu kožu, poput djevojaka koje sam gledala oko sebe. Toliko mi je to ostalo u sjećanju da sam tako razmišljala, kao da sam time naslutila da me čeka najgore.

Malo po malo, počele su da mi se pojavljuju akne. Prvo mitiseri na čelu, pa se spuštalo na nos, pa onda jedna po jedna potkožna na obrazu. Svi oko mene su bili u fazonu „Oh, pa ti ulaziš u pubertet, vidi ti se po licu!“ A ja sam bjesnila u sebi. To je bilo otprilike sa 12 godina.

Dakle, period kada najviše sazrijevate i formirate se, period kad vas svaka riječ može povrijediti i ne znate kako da reagujete. Baš težak period, pogotovo kad se osjećate ogoljeno.

To je možda i riječ kako bih opisala svoj osjećaj tokom narednih godina. Ogoljeno. Imate osjećaj da svi gledaju baš u vas. Da ona svaka akna na licu vrišti i doziva svakog ko prođe pored vas. Više ne mislite da iko gleda vaše oči, kosu, kako ste se lijepo obukli ili da je osjetio vaš parfem. Samo vidi akne.

Iz tog perioda ni nemam slika, jer prvo što se vrlo rijetko slikala, a drugo što i kad sam se uslikala odmah sam akne brisala u nekom od programa za uređivanje lica. Tad sam mahnito tražila takve aplikacije pa sam našla i neku preteču Photoshopa, haha 😀 Zvao se Gimp, možda neko i zna za tu aplikaciju, i tu sam brisala sve nepravilnosti koje se vide. Kao da sam ih brisala i sa lica, tako sam se osjećala.

Higijenski tretman – pakao!

Otprilike u tom periodu, počela sa upotrebom kozmetike. Nikad neću zaboraviti, to mi se toliko urezalo u sjećanje, prvi moji ikad preparati za akne bili su iz Oriflame-a, a iz te kolekcije posebno pamtim neki zeleni korektor. Onda su se nizali, pa sam s godinama probala sve moguće što možete vidjeti na policama. Dakle, nije bilo umivalice ili kreme koja nije došla na moje lice.

U međuvremenu, i mama je shvatila da nema smisla da se zavlačimo više jer je lice divljalo, i da nešto moramo poduzeti, jer smo do tada samo bacali pare na preparate. Prvi put sa nekih 13 godina, otišla sam dermatologu.

Doktorica je naravno, dala dijagnozu Acne vulgaris, dala mi antibiotike, agresivne kreme koje će isušiti akne i preporučila nešto što i dan danas pamtim kao TRAUME. Ali ljudi, bukvalno traume. Osjećam da će mi suze krenuti sada dok ovo pišem. To su bili tretmani lica na koje sam išla svakih mjesec dana, što je za mene bio pakao.

Zamislite djevojčicu od 13 godina, punu potkožnih akni i mitisera, kako dva sata leži na stolu dok joj kozmetičarka istišće i buši iglicom sve potkožne akne. Toliko mi je u sjećanju ostalo ono okruglo svjetlo, povećalo preko kojeg je radila, da i dan danas nešto ne volim to bijelo, neonsko svjetlo.

Nerijetko se dešavalo da nju nervira što se vrtim, jer me stvarno boli, pa mi kaže:

„Jesi se smirila?! Mogu li raditi?!“

I onda šta ćeš, umiriš se i trpiš.

Otišla sam na 12 tretmana u cijelom životu. Taj broj mi se urezao u sjećanje toliko da ga pamtim i dan danas. 12 mučenja, 12 najvećih trauma za mene u to vrijeme. Da se stanje poboljšavalo, donekle jeste. Lice bude čistije neko vrijeme jer si sve izbacio iz kože, međutim opet nakon nekog vremena se pojave nove akne i mitiseri i tako se sve vrti u krug. Razlog za poboljšanje su bili i antibiotici koje sam pila, ali i kreme za isušivanje kože. Međutim sada kad vratim film, to je bilo jako loše za moju kožu, a o tome ću vam pričati malo kasnije.

Nakon 12. tretmana sam rekla mami i tati da ne mogu i ne želim više to da radim. Da ne mogu to podnijeti i da se osjećam strašno loše, da mi je trauma uopšte da idem tamo a kamoli da opet to preživljavam, što za vrijeme tretmana, što poslije. Jer, svako ko je to radio zna da ste nakon tretmana 3 dana crveni, otečeni, puni krastica, i što je najgore morate ići u školu. Ne možete izostati 3 dana zbog toga. Morate u školu među sve te tinejdžere koji izgledaju fantastično, zadovoljno u svojoj besprjekorno čistoj koži.

Do tada, nekako sam bila mala da se šminkam. Kako sa 14 ili 15 godina da stavljam puder? Vjerujem da je to sada normalno jer se vremena mijenjaju, ali tada je to bilo na neki način još uvijek rano. Međutim, ja sam jedva čekala taj period da makar malo pokrijem lice nečim, i osjetim se ugodno koliko toliko u svojoj koži.

Odrastala sam. Pored toga što sam ja bila naročito svjesna svojih akni, bili su i drugi. I to itekako svjesni.

„Šta ti je to na licu?“

„Jel se ti umivaš?“

„E, ima jedan super proizovod koji je spasio moju rodicu!“

„Jesi probala ovo? A da probaš ono?“

„Izašla ti je još jedna ogromna bubuljica tu, jesi vidjela?“

Jesam, imam ogledalo.

Ljudi, nemojte ljudima koji vam nisu bliski davati takve komentare, ili ih podsjećati da imaju problem. Oni to itekako dobro znaju. Dovoljno je što se sami nosimo s tim, i znamo da se sve primijeti, još treba da slušamo i komentare drugih.

Bila sam umorna od savjeta. Nema sa kakvih strana nisu dolazili. Toliko se otelo kontorli, da su mamu prijateljice znale na telefon pitati kakvo mi je sada lice.

Moj pečat odrastanja

Vrijeme je prolazilo. Ja sam odrastala, iskreno sa ne baš mnogo samopouzdanja. Akne su me mnogo obilježile u životu, najmanje fizički. Psihički, to je jako uticalo na mene i moj razvoj i stasavanje u odraslu osobu.

Jutra su mi počinjala pogledom u ogledalo. Nekada sam odmah palila prednju kameru na telefonu dok sam još u krevetu, da vidim je li mi nestala ona velika bubuljica od juče, jer večeras idem vani. Postala sam ovisna o ogledalu. Stalno sam se gledala. Krišom, sama u sobi, u autobusu. Zagledala sam i nadala se da je slučajno nekim čudom ona najveća na sred obraza od sinoć nestala. 

Koliko su mi puta jastučnice bile crvene od krvi, bijele od sredstva za sušenje i mokre od suza. Bezbroj puta.

Svašta sam probala. Sistemsku i lokalnu terapiju. Napila sam se antibiotika kao nikada u životu. Oni su pomagali, dok ne iščeznu iz organizma. Lokalno sve moguće kreme i masti. Sona, Diferin, Benzaknen, Mixtura. Ko se bori s licem zna o čemu pričam. Strašno agresivne i jake kreme.

Ne znam da li mi je bilo gore taj period kada ih imam dok su aktivne, ili kada nestanu, ja se malo obradujem, da bi se opet vratile, pa se razočaram. Užasno težak i stresan period.

Vremenom, godine su prolazile sa usponima i padovima kada su akne u pitanju. Žao mi je što nemam niti jedne slike iz tog perioda da vam pokažem. U tom periodu sam krenula u srednju školu, zaljubila se, našla dobre prijatelje i nekako se nosila s tim.

Akne u zrelom dobu

Međutim, akne me nisu napuštale ni kada sam izašla iz puberteta. Samo su se na neki način lokalizovale i „premjestile“ u donji dio lica, što me je navelo da posumnjam da sada imam i hormonski problem, jer, možda ste već čuli, obično je lokalizacija povezana sa uzrokom. Na slici ispod možete vidjeti kako akne na određenim dijelovima lica mogu imati konkretno porijeklo.

 

Ovde sada pričamo o nekom periodu od 20. do 23. godine. dakle, odavno sam izašla iz puberteta, i sad su me stigle hormonske akne. Već umorna od svega, jer kada se toliko borite s nečim što nije samo fizički problem, nije nimalo lako.

Znala sam u nekim momentima reći sebi puštam sve, briga me. Umivaću se toplom vodom i neću ništa mazati, pa nek ide kako ide. Pa onda lice još više podivlja, vjerovatno i zbog podsvijesti, jer podsvijet je nevjerovatna.

Na trećoj godini fakulteta, profesor dermatologije me je zaustavio poslije predavanja i rekao mi „Sve ti je to iz glave!“ Nismo nikada prije pričali o tome, ali možete zamisliti koliko se sve primijetilo kada je on dao svoj komentar, naravno dobronamjerni, prvenstveno kao doktor te oblasti, onda kao i kolega. 

Možda je i bio u pravu? Ali kako da razmišljate nakon godina i godina borbe, manjka samopouzdanja, i razmišljanja o licu od jutra do mraka? Naravno da ćete biti umorni i nezadovoljni, i spremni da se predate u toj borbi i nikad više ništa ne uradite.

Tada, sve se vrtilo u krug – ja sam obilazila dermatologe, ginekologe, ponovo probavala kompletne linije proizvoda, slušala savjete, pila čajeve od baba sa sela, nekakve preparate i kapi.

Ginekolozi su govorili da se ništa neće promijeniti dok ne zatrudnim i da radim na tome što prije, jer će se tada sve „resetovati“.

Ali, hajde vi meni sada kažite, kako bi iko mogao da se, tako napaćen i izmučen godinama, posveti ljubavnom životu, i vjeruje da može biti prihvaćen od strane bilo koga?

Sad kad gledam, naravno da može, i ima divnih ljudi i momaka, ali prosto tada vam to ne izgleda tako.

Jednom mi je jedan momak rekao : „Ići ćemo na kafu kada ti lice bude bolje.“

Zamislite to da čujete?! Zamislite da čujete tako nešto nakon godina i godina takve borbe. Trebaju vam čelični živci. 

Svi su preplitali svoja mišljenja, sukobljavali se s terapijama, a meni lice divljalo, odnosno smirivalo se privremeno nakon tretmana koje sam radila u to vrijeme. Doktorica s kojom sam najzadovoljnija bila, i to je možda bila peta po redu koju sam posjetila, je Alma Prtina, koja mi je zaista pomogla sa tretmanima mikrodermoabrazije i tretmana Elman aparatom, ali i jedina koja mi je rekla da ona nema više načina da mi pomogne, jer mi radimo lokalno na poboljšanju, ali nove akne izlaze sistemski i preporučila mi da odem kod ginekologa koji će mi propisati kontracepciju.

Preporod i ponovo sve ispočetka

Odlazim ginekologu, i pričam mu šta sam sve prošla. Kažem da sam umorna od svega, da ne želim nikakve antibiotike niti bilo kakve druge lijekove koji nisu kontracepcija, i ako on neće da mi ih propiše ja odoh kod drugog. On je pristao, i ja počinjem piti kontracepciju.

Od tada, kreće novo poglavlje mog života. Nakon 5 mjeseci terapije kontracepcije, lice je zablistalo. Ni jedne jedine akne. Ni jednog mitisera. Ničega. Samo sjajna, blistava, predivna koža. Iako sam znala da to nije zdravo, ja sam ih pila i nisam namjeravala prestati. Pila sam ih okruglo 4 godine. Četiri predivne godine za mene, koje sam iskoristila za sve ono što nisam tada mogla.

Uživala sam u svom čistom licu.

Gledala sam se svaki dan, šminkala, sređivala, vezala kosu, počela trenirati, uživala u svemu onome što nisam imala i imala osjećaj da sve tada nadoknađujem. Bilo je predivno nakon toliko godina ne osjetiti pod rukama grbice dok se umivate.

Bila sam svjesna da nije u redu toliko dugo biti na terapiji kontraceptivima, i kad sam konačno nekako „iživjela“ sve te propuštene godine, razmislila sam da je vrijeme da možda prestanem da ih pijem. Nadala sam se da se neće vratiti, da je to to, da je to sve iza mene.

Period kad sam prestala piti kontracepciju bila je godina kad sam diplomirala i otišla u Ameriku na Work and Travel program. Možda, sada kad vratim film, to i nije bila baš najbolja godina za taj potez, ali kako mi je to bila neka prekretnica, odlučila sam da i ovo bude. Međutim, ta stresna godina, promjena okruženja, dovela je do toga da mi, nakon što sam isključila kontracepciju, ciklus nestane na ravno 8 mjeseci. Dakle, 8 mjeseci ja nisam dobila menstruaciju, što je užasno. Ipak, lice je u to vrijeme bilo čisto, i nije bilo niti jedne akne. Ja sam se zanimala Amerikom, tamo jela sve i svašta pa se i udebljala 10 kila, a o ciklusu nisam ni razmišljala. Samo nek je lice čisto.

Međutim, po povratku kući, prvi put sam nakon tih 8 mjeseci dobila mensturaciju. Pojavila se jedna akna. Pa dobro, sve cure imaju bar jednu za vrijeme ciklusa. Nisam se ni okrenula, idući mjesec je lice buknulo. Gore nego ikad prije. Gore nego prije bilo kakve terapije kontracepcijom ili antibioticima.

Ponovo sam bila očajna.

Tad sam već imala 26 godina. Ostavljam vam sliku kako je lice izgledalo tada.

Povratak kontracepciji

Znala sam da se moram vratiti kontracepciji. Te tablete su za mene bile spas. Jedino što me iščupalo iz tog svega. Nisam razmišljala ni da li ima nekih posljedica ni da li je zdravo opet uspavljivati jajnike (jer kad pijete kontracepciju, jajnici nemaju funkciju i kao da spavaju). Znala sam da me čeka bar godina dana terapije, ako ne i više, naročito jer sam vidjela da su mi se nakon prestanka terapije ponovo vratile, gore nego prije.

Silno sam ih ponovo željela, iz očaja što ponovo, sa 26 godina imam akne, potkožne, upaljene, bolne. Osjećala sam se kao kakav narkoman, samo sam željela te tablete jer sam znala da su me one jedine iščupale iz svega.

I tako, opet sam počela. Ovaj put dvije godine.

Nakon dvije godine, ponovo kao da mi je nešto kliknulo u glavi da bih možda mogla razmisliti o prestanku, jer me je počelo biti strah šta će biti kad budem htjela da zatrudnim. Kako, ako su jajnici uspavani i 8 mjeseci nakon, kao što je bio slučaj i prvi put?

Ipak, ovaj put sam odlučila da napravim drugačiju odluku, i da se ne javim ni deramatolozima ni ginekolozima jer sam bila više sita njihovih terapija i vrtenja u krug. Odlučila sam da će to biti moj zadnji potez kad su akne u pitanju. Nakon 15 godina uzaludne borbe ni vi sigurno ništa drugo ne bi pomislili. 

Javila sam se ENDOKRINOLOGU. I to najboljem u gradu, predivnoj docentici Bojani Carić. Kamo sreće da sam to prije uradila. Reklamiraću je na sva zvona, jer je to itekako zaslužila. Ona me je iščupala iz kontracepcije bez da se akne vrate. Slušajte priču!

Konačno

Dolazim kod doktorice na pregled, još uvijek na terapiji kontracepcijom. Ispričala sam joj svu svoju muku. Borbu od preko 15 godina. Ona mi daje uputu za sve hormone, od glave do pete, da prvo vidimo sistemski šta se dešava, i kaže da slobodno još nastavim sa kontracepcijom.

Nakon što sam uradila nalaze hormona, ona im je toliko lijepo pristupila. I tu je razlika između endokrinologa i ginekologa – ginekolozi toliko usko gledaju te nalaze. Dr Bojana mi je, iako su nalazi svi bili uredni, lijepo objasnila zašto je jedan na gornjoj granici, zašto je neki na donjoj granici i kako utiču jedan na drugog. Rekla je da su uzrok mog problema jajnici, a ne insulinska rezistencija za koju sam ja u jednom momentu pomislila da je imam, a po nalazu bi se i reklo tako, jer su nalazi pokazivali te parametre.

Ona je predložila da naredni mjesec, nastavim uzimati kontracepciju i da uključim INOFOLIC. To je dodatak ishrani koji sadrži mioinozitol i folnu kiselinu, potpuno bezazlen preparat koji utiče na ravnotežu polnih hormona i generalno pozitivno utiče na žensko zdravlje. Jedina mana mu je cijena, koja je 80 KM na mjesečnom nivou.

Kad sam toliki novac dala za razne preparate tokom godina, nije mi ni za ovo bilo žao. Dogovor je bio da prvi mjesec pijem i kontracepciju i Inofolic, a onda da isključim konracepciju i nastavim sa Inofolicom. Tako je i bilo, a drugi mjesec, desilo se čudo. Dobila sam menstruaciju 29. dan. Bez ijedne akne. Naredni mjesec 28. pa opet 29. i tako su se mjeseci redali jedan za drugim sa urednim ciklusima i bez akni!

Zamislite moju sreću…zamislite samo to!

Nakon 5 mjeseci Inofolica, doktorica je rekla da i njega pokušamo izbaciti i da vidimo šta će se dogoditi. I tada sam ciklus dobila na vrijeme, i nije bilo niti jedne akne.

Sada, još uvijek je sve mirno, ali ja nisam. Naravno da se bojite da se opet neće pojaviti, da se opet nećete morati nositi sa svime.

Zašto se prije nisam javila endokrinologu? Možda bi moja priča odavno završila srećno kao sada.

Da mi je sad ova pamet

Ispod ću vam napisati par savjeta, za koje sam ja shvatila kroz godine da meni odgovaraju. Ne mora značiti da će i vama, ali ovo je neko moje iskustvo.

• Koža sklona aknama je u 99% slučajeva masna i dehidrirana. Žedna. DAJTE JOJ VODE. Ne isušujte je agresivnim kremama, ne borite se protiv akni nego pomozite vašoj koži. Ako je isušite, kao nuspojavu ćete dobiti to da će koža pokušati nadoknaditi vodu, a kako ne može proizvesti vodu, proizvešće masnoću, jer to jedino može, i onda se sve vrti u krug.
• Da mi je bila tada ova pamet, nikad ne bih išla na mehanička istiskanja akni niti koristila agresivne kreme. Mazala bih obilno hidratantne kreme, i bukvalno kožu “pojila” jer je masna koža koju stalno tretirate sa agresivnim sredstvima strašno ispaćena. Sredstva za isušivanje, stavljala bih samo na upaljene akne.
• Ne maltretirajte je. Zaboravite na istiskanja i hemijska čišćenja. Meni je to danas dovelo do toga da imam ožiljke, jer je koža ispaćena.
• Tražite uzrok, ne liječite posljedice.
• Skidajte šminku. Nikad u životu nisam zaspala sa šminkom. Preskočite pranje zuba ali to nikada nemojte.

Ja sada, rekla bih sebi tada, ali i svima vama koji se borite

Dušo, znam da nekada želiš splesti pletenicu a ne pokrivati obraze kosom. Znam da razmišljaš šta je to što ima unutra, zašto ti, i može li se staviti novo lice? Znam da misliš da te svi gledaju. 

Ali zavoli se. Zavoli svoju kožu, tvoja je. Kakva god da je.

Jer sve prave vrijednosti u životu se gledaju zatvorenim očima.

Nekad me pitaju hoću li ići na terapiju laserom ili neku drugu terapiju za ožiljke. A ja ne znam, jer me nekako podsjećaju na svu borbu koju sam prošla. Neka ih.